Austrijanac Vilhelm Kues, autor knjige „Dijanina lista”, romansirane biografije Austrijanke Dijane Budisavljević, koja je iz ustaških logora u Pavelićevoj NDH spasila više od 10.000 srpske djece, teško prihvata da je tako veliko, herojsko djelo njegove zemljakinje, udate za Srbina Julija Budisavljevića, ostalo gotovo nepoznato svijetu, Dijaninoj domovini, Hrvatskoj, pa čak i njemu.
Razloge vidi, između ostalog, u tome što Dijani, kako kaže, ni jedno vreme nije bilo naklonjeno.
Za komuniste je bila konzervativna katolkinja, a ne komunistička heroina, a u poslijeratnoj Hrvatskoj nije bilo previše poželjno pričati o ustaškim zločinima, kao ni u Tuđmanovo vrijeme, pa nije ni danas, a u Austriji, između ostalog, jer je spasavala Srbe.
„Začudilo me je da niko u Austriji ne zna da je Dijana spasila više od 10.000 djece iz logora u NDH. Iznenadilo me je tokom istraživanja za ovu priču i mnogo drugih detalja, recimo učešće Austrijanaca i Njemaca u zločinima, razmjere progona Srba i Jevreja, Roma i Sintija. Iznenadile su me razmjere njihove krvoločnosti”, kaže autor knjige koju je na srpskom objavio „Samizdat”.
Kues u razgovoru za Tanjug kaže da je prvi put za Dijanu Budisavljević čuo u proljeće 2015. godine, kada ga je nazvao njegov izdavač „Tirolia”, koji se, inače već sto godina nalazi u kući u Insbruku u kojoj je rođena Dijana, tada Obekser, i pitao da li bi želio da napiše knjigu o Dijani.
Kuesova knjiga, za koju je koristio oko stotinu drugih knjiga i dokumenata o ustaškim zločinima i logorima, privukla je veliku pažnju i o njoj naši mediji pišu kao o publikovanju nepoznate priče, što je djelimično tačno.
U našoj javnosti ime Dijane Budisavljević, do tada poznato uglavnom istoričarima, rijetkim preživjelima koje je spasila i malobrojnoj porodici, postalo je prisutnije tek nekoliko godina nakon što je u Zagrebu 2003. njena unuka Sivija Sabo prevela sa njemačkog i objavila djelove Dijaninog dnevnika, koji je ona vodila od 1941. do 1945. godine.
Taj dnevnik u kojem je zabilježila kako je sa saradnicima spasavala srpsku djecu sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela, iz ustaških logora, kako je molila za pomoć Kvaternika, Stepinca, Artukovića, Luburića i tražila da joj dozvole da izvede djecu, kako ih je popisivala da bi im sačuvala imena i vratila ih roditeljima... osnova je Kuesove knjige.
„Od Silvije Sabo dobio sam cenzurisanu verziju njemačke verzije dnevnika. U njoj nedostaju lične napomene, priče porodice, nedostaju ličnosti, a i čitave epizode”, kaže Kues i dodaje da je bio fasciniran onim što se pred njim otkrilo.
„Fascinirali su me njena hrabrost, izdržljivost. Ući u logore i reći ‘ne izlazim dok ne spasem djecu, nebitno šta sa mnom učinite’...Znala je da je mogu ubiti, ali to je nije sprečavalo da bude uporna, da stalno ponavlja da neće da ode dok joj ne dozvole da izvede djecu i da djeca moraju biti spasena”, priča Kues.
Za ime Oskara Šindlera, njemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, čuo je cio svijet, a Irena Sendler, spasiteljka 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dvije godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.
Na pitanje koje su to okolnosti zbog kojih je djelo Diane Budisavljević ostalo do danas nepoznato svijetu i široj javnosti, Kues kaže da iza toga stoji, prema njegovom mišljenju, više razloga.
Jedan od njih je, kako kaže, da su Dijana i njena porodica posle rata odbijali da sarađuju s komunistima, a i nije bila pogodna da bude komunistička heroina, jer je bila konzervativna, katolik, brat njenog muža je odbijao da bude ministar u Titovoj vladi, a da je, sa druge strane, Tito, kao i drugi evropski lideri morao da se odluči kako će se odnositi prema fašizmu u zemlji.
„Odluka je pala, kao i u Austriji i Njemačkoj, da se što manje govori o tome, kako ne bi bilo razdora u društvu. Tek sada, 70 godina kasnije, možemo o tome da pričamo”, primjećuje Kues.
Na opasku da se čini da nikad nije bilo pogodno vrijeme da se djelo Dijane Budisavljević uvrsti među najsvjetlije stranice istorije i podsjeti na razmjere zločina kome se ona hrabrošću i humanošću usprotivila, pa je tako i njen dnevnik u Hrvatskoj 2003. štampan u samo 700 primjeraka, Kues kaže: „Nakon pada komunističkog režima, posebno u Hrvatskoj na čelu sa Franjom Tuđmanom i HDZ-om, došlo je do skretanja udesno i nije bilo volje da se priča o ustaškim zločinima. Naprotiv. Nažalost, i danas je tako”.
On navodi da stanuje nedaleko od Blajburga i da svake godine viđa povorke fašista u tom gradu.
„Nisu tu samo hrvatski fašisti i političari, već i austrijski, njemački, češki, poljski, fašisti koji dolaze iz cijele Evrope. Mislim da će narednih godina biti još gore, jer smo trenutno suočeni sa pomjeranjem u desno u cijeloj Evropi. Zato je važno da se govori o takvim herojstvima, kao što je Dijanino, koja je ustala protiv fašizma i nešto preduzela”, kaže on.
Kues kaže da je priča o Dijani potrebna i Srbima i Hrvatima i Austrijancima.
„Mora se o tome pisati, posebno za njemačko govorno područje, jer u Austriji i Njemačkoj gotovo niko ne zna ko su bile ustaše, ko je bio Pavelić, Luburić”, poručuje pisac.
Na pitanje da li ga je neko kontaktirao od hrvatskih izdavača i ima li zainteresovanih za objavljivanje ove knjige u Hrvatskoj, kaže da za sada nema.
„Možda posle ovolikog interesovanja u Srbiji i izvještavanja o mojoj knjizi neko bude zainteresovan”, kaže Kues.
Dodaje da ga ne iznenađuje činjenica da je Silvija Sabo, kada se pojavio dnevnik, odbila da razgovara sa beogradskim novinarima, koji su publikovali djelove njenog dnevnika.
Navodi kako je u početku bila veoma kooperativna i dala mu njemačku verziju dnevnika, međutim, kada je pročitala knjigu, prije izdavanja, bila je veoma ljuta i pokušala je da spriječi izdavanje.
„Ne znam šta joj je toliko smetalo. Bilo je naznaka da su joj posebno smetali opisi ustaških zločina. Ali, o tome se mora pisati. Pa, većina ljudi koji su pomagali Dijani, bili su katolici, Hrvati, oni su spasavali srpsku djecu. Kako ne razumije da to gradi mostove između zemalja, a moja je namjera da to pokažem”, kaže Kues.
Na pitanje očekuje li da bi njegova knjiga, u kojoj se pominju i kontakti Dijane Budisavljević sa Alojzijem Stepincem, mogla u Hrvatskoj da posluži i kao argumentacija za opravdanost njegovog proglašenja za sveca, a što su hrvatski mediji već činili kada se pojavio Dijanin dnevnik 2003. Klaus je izričit i kaže da i dnevnik i njegova knjiga pokazuju jasno da Stepinac nije, ili je samo marginalno učestvovao u spasavanju srpske djece.
„On je u više navrata odbijao Dijanu. Tek nakon brojnih intervencija je pomagao i sve prebacio na Karitas. On u toj akciji nema gotovo nikakvog udjela i njegovo proglašenje za sveca ne bi moglo da se time opravda”, uvjeren je on.
Kues kaže da sve to može jasno da se vidi i iz dnevnika.
„I u svojoj knjizi jasno kažem da je Stepinac podržavao ustaški režim. Oni su sebe definisali kao katoličke fašiste. Veliki djelovi hrvatske katoličke crkve učestvovali su u velikom sistemu NDH, pa čak su i franjevci ubijali u Jasenovcu”, navodi Kues.
On napominje i da mu je bilo veoma teško da piše ovu knjigu, posebno one djelove koji su se odnosili na koncentracione logore.
Na pitanje može li, osim toga što je napisao Dijaninu listu, da još nešto učini za Dijanu Budisavljević, da u Austriji prenese priču o njoj, podstakne svijest o tome kako je iz okrilja njegovog naroda izašla tako velika heroina i tako veličanstveno ljudsko djelo, kaže da se trudi.
„Svi pokušaji posthumnog odavanja pošte su do sada bili neuspješni. Ne mogu to da razumijem. Postojala je ideja 2014. da se jedno obdanište nazove po njoj, ali političari nisu mogli da se dogovore. Izdavačka kuća želi da postavi tablu na njenoj kući, ali ni to nije uspjelo. Pitam se šta se može imati protiv jedne žene koja je spasila više od 10.000 djece. Ne razumijem to”, kaže Kues.(RTS)
Srbija u zapadnoj Evropi ima loš imidž
Uz ogradu da je pitanje možda delikatno, pitanje za Vilhelma Kuesa bilo je i da li je, možda, jedan od razloga što Dijanino herojsko djelo nikada nije dobilo priznanje koje zaslužuje to što je pomagala Srbima i spasavala srpsku djecu, Klaus kaže da vjeruje da je tako.
„Srbija u zapadnoj Evropi ima loš imidž. Posebno u Austriji, gdje se od malena uči parola iz Prvog svjetskog rata ‘Srbija mora umrijeti’. Mediji su i za vrijeme ratova u Jugoslaviji Srbe prikazivali kao zločince i loše momke”, kaže on.
Njegov cilj je, kaže, kako kroz ovu knjigu, tako i tekstovima koji će uslijediti, da popravi taj imidž, da pokaže da Srbi u Prvom svjetskom ratu nisu bili agresori.
Dodaje i da u odgovoru na ovo pitanje ne može, a da ne pomisli na Milorada Pavića.
„Veliki srpski pisac je rekao: ‘Da nisam Srbin odavno bih dobio Nobelovu nagradu’. Verujem da je bio u pravu”, konstatuje Kues.
Vjeruje, ipak, da će njegova knjiga pomoći da se sazna istina i pobijedi zaborav, a ime Dijane Budisavljević postane poznato koliko i ime Oskara Šindlera.